smells like freedom....

Jos malo slikica za razbibrigu. Setnja po parkovima zabiljezena foticem moga brata (da, da ponovno ) i moje malenkosti takodjer :)

Tulipan u St.Stephen Green parku, i labud u Phoenix parku



St. Stephen's Green Park i jedan od zvonika Christchurch katedrale



Turisticke atrakcije: zana s harfom na uglu ulice Dame, i jedna od mnogobrojnih kocija ispred cornmarketa



Detalj iz Braya i Dun Loghaire



I lije na uglu elektricna lampa svjetlost crvenkastozutu XD dok u dublinskom zoo-u snjezna sova strpljivo ceka u kutu...aj aj nemojte zamirit, poezija mi nikad nije bila jaca strana...




Pedro kameleon i pacic uhvacen u zaronu



Krov pagode (ajmo je tako nazvati) u st. S.G. s unutarnje strane



Ponovno detalj iz Dun Loghairea



Dvoriste Trinity Collega



Chileanski pelikani u dublinskom zoo-u




Bila je to lijepa setnja...

Prekapala sam danas po starim albumima, i s obzirom da nisam nesto od pisanja trenutno odlucila sam objaviti nekoliko fotografija snimljenih pred par mjeseci na Plitvicama. Fotke su su djelo moga Brothera i njegovog vjernog Nikona. Nadam se da ce vam se svidjeti :)

Nikad nism bila jutarnji tip, vjerojatno zato sto su se moja budjenja znala prolongirati do podneva i dalje pa bih cesto i propustila izlazak sunca i onaj osjecaj vlage u zraku i svjezine koja siba po licu. Ali sad evo bivam prisiljena ustajati u ranu zoru radi posla koji zapocinjem u 7 sati i moram priznati da obozavam to.

Moj prvo ranoranilacko iskustvo u Dublinu me nevjerojatno odusevilo. Hodati ulicama dok se jos nije u potpunosti razdanilo, udisati onaj svjezi zrak jos ne okaljan raznim plinovima iz auspuha te kojekakvim drugim supstancama koje donosi svakodnevna vreva, slusati gugutanje golubova umjesto zvukova sirena policije, hitne sluzbe ili vatrogasaca (koje su ovdje neizbjezne svakodnevno) zapravo je toliko osvjezavajuce i drugacije da sam razvila neku vrstu ovisnosti. Budjenje vise nije problem, zapravo jedva cekam da izadjem iz stana na tamnu cestu jos uvijek osvijetljenu zuckastim svjetlima javne rasvijete.

Kroz Thomas Street pokraj Christchurch Katedrale ciji tornjevi su jos uvijek osvijetljenji reflektorima koji polako gube bitku sa dnevnom svjetloscu sto se probija sramezljivo kroz oblake, pa na Lord Edward street, pokraj Dublinskog dvorca i na lijevo u Temple bar.

U potpuno drugaciji Temple bar od onog na koji sam navikla. Tihi, prazni Temple bar. Tu i tamo pokvari idilu kako koji spavac na uglu zaostao od sinocnjeg provoda nesposoban da se dogega doma opijen alkoholom iz svima nam poznatih pubova: Temple bar, The Auld Dubliner, The Fitzsimons, Oliver and John Gogharty, Purity Kitchen, The Garage...

Dok se dogegam polako do Hotela Morgan i Hard Rock Caffea, Dublin se pocinje polako buditi. Dostavna vozila zapocinju svoju jutarnju rutinu. Skrecem na lijevo prema Carrol'su, studenti i radnici se polako skupljaju na autobusnoj stanici. Beskucnici se komesaju u vrecama za spavanje, uskoro ce morati ustupiti mjesto na kojem su spavali, ispred trgovine sportskom opremom, kupcima.

Sve vise automobila ceka na semaforu dok prelazim cestu pokraj Q-Bara prema Tara street zeljeznickoj postaji. Taxiji, autobusi, dostavna vozila, svi su vec na cesti. Otvaraju se coffe shopovi. Ljudi uzurbano kupuju Coffee-to-go,uzimaju Metro (novine) i trce prema postaji. Vec ih se dosta sjatilo tamo. Ponovo nastaje guzva, strka. Vatrogasno vozilo prozuji cestom glasno mi dajuci do znanja da je dan zapoceo i da se sad stvarno moram probuditi.



Ulaz u Dublin Castle and Temple bar

Ima li ista ljepse nego prosetati se prirodom na svjeze novogodisnje jutro, naravno da nema, druga opcija je zagrlit skoljku i sisti mamuran na hladne plocice wc-a...e pa meni je ful drago da san prvi put nakon dugo novogodisnjih slavlja imala dovoljno volje dignut se rano ujutro (cca podne i 20) i udahnut malo svjezeg zraka...

Roba je prbudio Matz (3 god star cucak koji je prije tri dana doletio cak iz Finske) kojeg je priroda zvala, a bio je dovoljno odgojen da to ne obavi o tepihu, Rob je probudio Sanni, jer se nije tija izvuc iz kreveta, i Sanni je probudila mene jer joj se nije dalo bauljat samoj kroz sumu... I eto, ona, Matz i ja uputili smo se kroz blatnjave puteljke Ashfordskog Beverley Hillsa (yep tako se zove dio grada) pronaci mjesto di bi se cucak mogao olaksati XD

I ne bii ja bila ja da ne ponesem fotic sa sobom




Evo gdje se zapravo nalazi Smashing willow iz harry Pottera XD



Koliko god mi izgledala lijepo ova slikica (uzivo mislim) sa svim tim stablima, jezerom, odrazima u vodi, nisam mogla izbjeci slike iz kojekakvih horor uradaka sa velikih ekrana koji su lovu pokusali zaradit na racun kojekakvih izmisljenih bica koja bi te mogla odvuc u hladnu i ubitacnu jezgru raznoraznih misticnih jezera slicnih bas ovome nad kojim sam sad stajala...yep protrnula san u jednom trenu i odluclila ne priblizavat se previse rubu

Tom Hanks, on najbolje moze docarat situaciju u kojoj sam se nasla sad poslije bozica u Liverpoolu...
Zaglavit u zracnoj luci nije bila naravno jedna od mojih zelja ali ocito neizbjezno u tom trenu, s obzirom na vremenske neprilike i ostala sranja, pa san provela noc na John Lennon airportu zajedno sa stotinjak poljaka koji su cekali rani let za Poznan.
1 sat po ponoci, izborila mjesto na klupici, kofer pod noge, slusalice u usi i cekaj...cekaj 7 uri da poletis nazad u Dublin..
One of those stupid mistakes that i always make ovaj put bilo je to sto nisan prominila eure u funte tako da oko 2 ure ujutro kad san onako podosta prigladnila, i pokusala u sparu (jedinom otvorenom ducanu) na aerodromu kupit nesto kruva ,piletine i tako tih neophodnih sandwich sitnica naisla sam na odbijanje od strane covjeka s druge strane pulta...
ok, fuck that pomislih, i ostavih stvari na pultu s naumom da otrcim do prve mjenjacnice...kad sto, mjenjacnica ne radi, aj na drugu, dickhead, ne radi ni ta, aj na bankomat, kurac, mos dignit samo iznose vece od 100 funti...no way pomislih, dignem li toliko kesha znam da ce nestat u magli ko i sve pare koje se zateknu u mojim rukama...

jedino preostalo je otic do spara, treptat, ispucit usnicu i izgledat ko pokislo siroce...Ok, rece barba s druge strane pulta, But only if you have notes...! Of, course da imam notes, samo pitaj, os od 5, 10, 20, 50, 100 apoena..
I aj, za 6 funti kupih si ja tako veceru...odsetah nazad do klupice koju je neki poljak vec prisvojio, nista za to, nadjoh drugu i slozim si sendvic..
ostatak veceri nisan vise znala sto bi radila, pa san posla u wc, presvukla se cisto onako da se osjetim malo svjezije, izasla van, zapalila duvan, napravila djir po terminalu, vratila se nazad, gledala ocajne poljake kako krme u svojim vrica,ma za spavanje...i pocela osjecat uzasan umor, nista cudno s obzirom na to da san protekle dvi noci provela veoma burno okruzena velikim kolicinama alkohola. Ipak, nisam tila posustati i zakrmit tamo na domet poljskim djeparosima, pa opet kofer pod noge slusalice u usi..i drndaj tako do jutra...

Zabave radi promatrala san ostale putnike, dva frenda latvijca i latvijka u leopard kaputicu sjedili su nasuprot mene i zucno razgovarali o ko zna cemu na svom bivsem sssr jeziku kojeg san manjim dijelom cak uspila i razumit, dva gaya su veselo setala gore dole terminalom jedva se suzdrzavajuci da se ne prime za rucice, gledali su se njezno i potajno, nek indijska obitelj cini se bila je najaktivnija tamo, cerili su se ko na prvi aprila, glupirali se i derali ko da su sami...da san od onih ljudi koji se lako daju iziritirati vjerojatno bih ih mrzila tada..neki slatki lik prosetavao se vamo tamo u crnom kaputicu i s podocnjacima koji su otkrivali znacajan umor... i da poljaci, okupirali cilo jedno krilo aerodroma i odvukli sve stolice, di su onako grupirani stvorili little polish town u sred liverpoola...al eto to su poljaci oni se drze zajedno, uvik, ko cigani

Jedna od duzih noci u mom zivotu moram priznat, al eto gotovo je, sad opet doma, u arklowu, koji je ovih dana bio jebeno maglovit i jeziviji no ikada, da ne spominjem snig do kolina sto je pada cili prosli tjedan...anyway, me happy, me safe, me na toplom XD



prognoza u arklowu - 8 XD

Trenutno se osican ko Bella (da ona Bella iz Sage Sumarak za koju svi nazalost znamo ) samo malo manje samodestruktivno i depresivno (samo trunkicu manje)
Ovaj grad je tako tmuran i siv, samo mu jos fali frajer koji svjetluca na suncu i njegova krvolocna bagra. Doduse, da sam vampir, vjerojatno bih se ovde sklonila...ne sican se kad je zadnji put sunce svanulo .
Cak je i moja volja za istrazivanjem zamrla. Napravila sam jucer djir gore, dolje po Arklowu koristeci situaciju da moji misanci protegnu sape, ali setnja je trajala punih 15 min...i to je to, nema se vise. Centar grada smo prosli uzduz i poprijeko dalje samo preostaju livade, polja i irske ovcice. Presli smo preko mosta pod kojim je nabujala rijeka Avoca djelovala zastrasujuce i sablasno, da ne spominjem koliko prljavo i gadno. Cudim se da one patke sto plutaju onuda nisu vec prozivjele nekakve mutacije

Greystones- setnica uz obalu, love beach, i klupica nasuprot st.davids high school


Fali mi Greystones, fali mi Bray i fali mi Dublin...taj dirty old town i njegove dirty old ulicice, Grafton street, O'Connely bridge, Tara street i Temple bar.

Sviraci, Stephans Green shoping centar, neizbjezne kocije


zracne snage vs mornarica; trinity college; djevojcica sa labudovima:


I pogotovo O'Reillys..Pub u uskom prolazu, iza Tara St zeljeznicke postaje, jedva vildljiv nama obicnim smrtnicima. Fali mi onaj miris drva i zeljeza od kojeg je napravljena cijela unutrasnjost, svijece na stolovima (jednu imam u sobi jer ju je Sean "zaplijenio " prosli put ) i ona tamna, misticna atmosfera protkana crvenim svijetlima i rockom. I zenski wc koji izgleda kao prolaz u neki drugi, srednjovijekovni svijet. Ogromno rustikalno ogledalo i freske na zidovima koje pricaju neku svoju pricu. I just love it. Prosla sam mnogo pubova i klubova po Dublinu i sire u zadnjih nekoliko tjedana, ali samo neki su ostavili utisak.

Drugi pub u koji volim navratiti jest Harbour bar u Brayu. Alternativna glazba, mladi bandovi, tisuce razlicitih slika i postera na zidovima, koji nemaju veze jedan s drugom, ali opet tvore savrsenu sintezu za dobar ugodaj i nezaboravnu atmosferu, simpaticni konobari i litre pive, sto se vise moze pozeljeti

Harbour bar: karte vise sa stropa, el comandante, naka dalijavska slika na stropu XD


Jedva cekam vikend, day off from work i malo relaksacije za promjenu..

Sitting in warm living room and watching Dr.House seems much better than standing out somewhere in this bloody rain...Tako da to trenutno i radim....

Ja koja sam metereopatsko bice veoma osjetljivo na vanjske utjecaje i najsretnija kad sunce sija, vec se dva tjedna nisam usudila izac iz stana...Razlog: ledeno je, kisa je, puse...jednom rijecju - Irska (again) i da, vec neko vrijeme to je moja stalna rezidencija.

Sad bi bilo lijepo napisat kakav suvisao putopisan tekst, ali moje raspolozenje paralelno je s vremenskim neprilikama koje se odvijaju vani tako da cu to ostavit za neki drugi put.

Trenutno jedino razmisljam o novim zalihama vegete i cedevite koje su mi prijeko potrebne i koje moram nabavit na bilo koji nacin, i kakvu srdelu po mogucnosti jer rucam li jos koji put ista vezano uz slaninu ili sunku necu vise nijednoj svinji moci pogledati u oci...
I pizza mi fali, ona lipa dalmatinska s gamberima, dagnjama, hobotnicom i tonom sira i maslinovog ulja, incunima, tunom... a ne ova irska s ananasom...pobogu, ko je vidija ist pizzu s ananasom, probala sam je i nisam ni ositila ananas, onda, koja je svrha tog ananasa na pizzi sa sunkom i sirom?

Ovde ima toliko stvari koje jos moram savladati...npr.kad izadjemo u pub, prvo sto triba napravit je otic na sank i uzet pivu (il sto god se vec pije; southern comfort u mom slucaju ) i onda se tek udobno smjestiti, sto je s jedne strane sok za moj linoguzi dalmatinski mentalitet, naviknut da se zavali u najudobniju buzu u kaficu, po mogucnosti s pogledom na tv, i ceka konobara da dodje i zasluzi manchu.

Da ne spominjem Halloween e to je bilo naporno... dva dana odjevanja i razodjevanja, maskaranja u neke besmislene likove, da ne spominjem razne neplanirane izdatke za accesorize koje vise nikad vjerojatno necu upotrijebiti (sto je u mom slucaju iznosilo cak 8 € a i to je previse).
Al eto im neka se vesele...s mog objektivnog stajalista mogu samo reci da je Halloween samo izgovor za irske maloljetnice da se preruse u ono sto u biti jesu - sad ne smijem napisat sto, jer je to politicki nekorektno. Mogu samo rec da kud god da se okrenes samo guzice i sise, bez imalo smisla, maste i kreativnosti. Ukratko, nije me se dojmilo.

I trebalo bi ispitat njihovu kozu jer mi se cini da ima veoma visoku izolacijsku ucinkovitost s obzirom na cinjenicu da u studenom izlaze van u kratkim haljinicama i sandalama.
I ja sam bila prisiljena kupit haljinu i zapravo je nosit vani kao rezultat oklade...Sean je samo komentirao kako je to prvi put da mi vidi noge u javnosti...i da, bio je sretan ko mala vocka poslije kise...musko


View trough the window...and time goes...

Što reći…ukratko ostvarenje sna …
Dana 21. listopada vinule smo Matea i ja naše guzčice u zrak i zaputile se na Zeleni otok (hvala bogu i turističkoj zajednici na niskotarifnim letovima)…
Uglavnom, trnkeljali smo se cca 2 ure u avionu boreći se s tlakom u ušima i turbulencijama, dok se slatki latino stjuard prosetavao tamo-vamo…(volim internacionalne kompanije)

Uglavnom, na aerodromu su nas pokupili naši Ajriš frendovi i odveli nas u svoj topli dom u Greystonu, nedaleko od Dublina..
Nakon razglabanja o kvantnoj fizici i ajnštajnovoj teoriji relativnosti ušuškale smo se u krevet i snile slatke irske snove.
Ujutro rano krenule smo samostalno u razgledavanje Dublina. To je rezultiralo potpunim gubitkom orijentacije i nas samih, a veću katastrofu spriječio je gospodin Jaran, naš brat s balkanskih područja koji se ponudio da nas otprati do O'Conelly Street-a odakle smo nastavile same napredovati…ravno do Burger Kinga.



Ta je avantura rezultirala smanjenjem naših financijskih sredstava, jer smo na povratku zapele u Carroll's u, pa u još jednom Carroll's u, pa u….fuckin Carroll'si na svakom koraku…
Bar san se opskrbila irskim suvenirima do kraja života…i sebe, i familiju, i prijatelje i državnu riznicu ….



Ne znam koliko je sati bilo kad smo pretrčale rijeku Liffey i ponovno krenule u krivom smjeru…mrak je polako smjenjivao dan, a mi očajno tražile Tara station da se ukrcamo na vlak za doma..



Nakon usputnih komplikacija vratile smo se žive i zdrave našim domaćinima, koji su Mateu dočekali sa svijećicom u muffinu i „Happy birthday to you“.
Sean i Niall (naši ajriš friends) upoznali su nas sa njihovim ajriš frendovima..Nicky, Niamh ( čitaj Niiiv), James i Jonny, nakon čega smo kolektivno pošli via a Eclectic Garden, disko u Brayu, inače mjesto s izvrsnom glazbom i još boljom atmosferom.
Umorna i teža za 6, 7 Southern comforta sa spriteom, krenula sam doma…naravno, skupa s njima. Doma smo sidili još neko vrime i razmjenjivali dojmove a onda svak u svoj krevet…

Dan poslije započeo je tek oko 1 ipo, jer do tad nas vrag ne bi uspija dić iz kreveta. Jim (glava obitelji) pripremio nam je Irish breakfast (čitaj: slanina, jaja, još slanine, tost i nešto slično pljeskavici promjera 5 cm) . Khm, khm…sunca ti, ni u Slavoniji ne idu to odma natešto…

Nakon toga, dečki su nas odveli na izlet do Jonny Fox puba…navodno najviši pub u irskoj i jedan od najstarijih…Doduše tako je i izgledao… čini se da su njegovi tvorci radili po principu Salvadora Dalia – sve na strop, sve…Tako se na stropu našlo od raznoraznog oruđa i alata za poljoprivredu, do kuhinjskih lonaca… Svi stolovi bili su drveni, stari, gotovo termitima nagriženi i na svakom se nalazila stara voštana svića…
Atmosfera, glazba, miris, pravi staroirski ugođaj…valjda…
Uglavnom, pobigli smo kad se isprid puba iskrca autobus poljskih turista…



Dvadeset i četvrtoga Jim, inače nogometni trener u osnovnoj školi, odlučio nas je povesti na jedan razgledno-rekreacijski trip… I tako smo Matea, ja, Sean, njegov najmlađi brat (our little stripper) Cian, Kiko ( 13-godišnji učenik španjolac na razmjeni, realna inačica Harryja Pottera) i Jim ( Seanov tata) krenuli put Bray Heada…Čitaj: vrh nekog ogromnog brda na kojem se nalazi veliki križ i par španjolskih turista).
Dok smo se penjali, vremenske su se prilike izmjenjivale, em kiša, em sunce…teren također, em blatnjavo, em kamenito, em ravno, em šumovito….
Popevši se nakon cca sad ipo vrimena na odredište, napravili smo malu stanku i fotosešn…Pogled nam je sezao s jedne strane, na Graystone, Bray, Wiclow, pa do Dublina, a s druge strane na otvoreno sivo more koje je odražavalo boju neba.

Silazak je bio malo blaži, ali i duži, a pred očima nam se vječito prostirao predivan krajolik a nebo je bilo prošarano dugama… Šetali smo tako utabanim stazicama i uživali, zastajući svako malo radi fotkanja.
Nekoliko metara dalje od nas, strme klisure rezale su jednoličnu morsku površinu. More je bilo mirno, nigdje vala, a tu i tamo spazili bi neku orku (= kit ubojica, za nepismene) koja bi neoprezno provirila perajom.

Gušt, gušt, gušt…još da nije bilo incidenta s konjem koji je odlučio žustro napasti moj fotoaparat i nakon toga odlučio ipak krenuti na Mateu, koja je stajala na nekoj strmini i proučavala floru i faunu…sve bi bilo savršeno.



Nakon, ne znam više koliko sati hoda, upale mišića i boli u svakom zglobu, stigli smo u civilizaciju i onako blatnjave Jim nas je odveo u Beach house na Irish coffe da se zagrijemo. Malo prejaka za moj ukus, ali definitivno preporučam svakome tko se nađe u prilici.

Doma smo stigli taman na tortilje i chili, što nam je spržilo nepca do maksimuma, al mi se i toliko svidilo da sam pilala Mary još po ure za recept, a nakon večere produžili smo na drugi kraj dvorišta di se nalazi odvojeno mala kućica koji oni zovu Pool house. Tamo na tavanu drže alat, a dolje uspomene i veliki biljarski stol.
Inače netko od njih je strastveni sakupljač šešira i kapa s cilog svita, i petnaestak takvih je ondje našlo svoje misto. U pool houseu smo se zadržali neko vrime baratajući biljarskim štapovima, a onda smo se skockale i s dečkima krenule ponovo put Beach housea, a poslije svi skupa krenuli smo složno na tulum kod nekog Roba (opet neki frend, je li).

Rob nam je bio opisan kao relativno povučena i mirna osoba, na što smo naravno morali reagirati… Dok smo mi svi ostali bili skriveni u sigurnosti nekog vrtnog grma Matea je pozvonila Robu (odjevena za izlazak, čitaj: bujne kose, mini haljinica, štiklice i jaknica). Kad je ovaj otvorio, počela mu je baljezgat na kvazi engleskom, sa snažnim balkanskim naglaskom: Hallo Rob Bob, I am the stripper you have ordered!

Mali Rob Bob je skoro pao na dupe od straha al se brzo sabra i skonta da su Sean i NIall spikali kako im tih dana dolaze frendice iz Hrvatske… Svejedno, dobro smo se ismijali do tada…
Nakon ispijanja enormnih količina Guinnessa, Erdingera i Bloosom Hilla, pošli smo doma i zabužali se u Pool house zajedno s desetak limenki tuborga i bocom Bloosoma di smo još uru vrimena pokušavali igrati biljar, a onda do 7 ujutro razglabali o vanjskoj politici zemalja sjevernoatlantskog pakta pijani ko majke…

Buđenje idućeg dana uspijelo nam je tek u 2 h popodne…Napravile smo đir s najmlađim članom obitelji Cianom (9 god) koji nas je odveo na plažu. Tamo smo opet promatrali kitove, trčale po pijesku, pisale I love irland, slikivale to i bižale od nekog retrivera koji je slučajno umaka nadzoru svojih vlasnika… Cian i ja bacali smo žabice, da vidimo čija će dospit dalje, pa san usput pokupila i nešto zanimljivih kamenčića s irskog tla da ponesem sa sobom...jedna od mojih glupih navika…
Na povratku smo svratili do Seana na posa i dogovorili s njim detalje novog izlaska… Dok je on završavao smjenu mi smo se spičkavale i via s njim i Niallom do Niamhine kuće… Poslije toga opet smo pošli u Ec. Gardena i razbacali se ko đubar po njivi…



Sljedeći dan, smo onako s low baterijama zajedno s Niallom pošle do Dublina… U vlaku smo razglabali o svinjskoj gripi i zaključili kako ja i Niall imamo sve simptome, slušali iritirajuće najave svake stanice i proučavali dvojezične natpise naziva na stanicama… Na Clocha Liatha…to je irski naziv za Graystone. Niall je zaključio kako su irski oci morali biti pijani dok su pisali pravopise i gramatike, jer ni njima samima, ircima, nije baš logičan taj stari, godovo izumrli jezik…Ono nešto što nam je on pokušao demonstrirati zvučalo je kao nahuatl jezik, al i sam je priznao da nije baš pratio na satovima.



U Dublinu smo prvo potražili Temple bar, uživali u šarenim izlozima i pubovima iz kojih je treštala domaća muzika i riverdance s ekrana , a onda smo produžili do Guinness Factory, prošli detaljno svih 7 katova, obavili shoping (opet) i popili piće na vrhu tvornice. Naravno piće je bilo Guinness, a pijuckajući ga gledali smo panoramu Dublina koji je pred nama ležao kao na dlanu, svjetlucajući se u kasnim popodnevnim satima .



Kad smo se vratili doma Adam (brat teenager) je imao nekakav party s ekipom u Pool houseu, pa smo ih sprdai i plašili izvana dok su gledali neki hororac. A onda smo odlučili ponašat se ipak u skladu s našim godinama i pustili ih na miru…prebacili smo se u kuhinju i nastavili lokati…

Još na početku smo obećale Jimu i Mary da ćemo spremit nešto naše mediteransko prije nego krenemo doma, tako da smo sljedeći dan pošli s Mary u supermarket i naoružale se rižom, škampima, kozicama , dagnjama i začinima ( tribalo nam je pola sata dok nađemo nešto slično vegeti), a onda smo se vratile doma i uvatile se posla… Mary nas je u početku gledala malo skeptično, ali na kraju smo uspile spremit savršen obrok za 10 osoba (Jim, Sean i Kiko su pojili po 2 pijata) i tražilo se još…

Inače pohvalno za nas s obzirom da smo kuvale familiji koja nije neki obožavatelj ribe. Nakon ručka ostale smo za stolom šarmirati Grany koja nas je obožavala od prvog dana kad smo spomenule da smo katolkinje i razvezala se sa pričom o Međugorju davne osamdeset i neke…a inače baka rijetko koga zavoli tako brzo…Sean je s Nicky već dvi ipo godine,a ona je tek pred par miseci počela s njom komunicirati…nas dvi, pak, je večer prije zagrlila i poljubila prije nego što je pošla spavati i to joj se zadržalo u navici i ostalih večeri… zbog toga su nam Sean i Niall zapritili da će joj reć da smo lezbijke.

Zadnji dan našeg boravka bio je i jedan od onih tužnijih dana u životu… Sean i Cian su nas otpratili do stanice i čekali s nama da dođe bus…ostatak familije je bio što na poslu, što u školi…
Proveli smo tamo nekih desetak minuta, razglabali o ponovnom susretu, a onda je došlo vrime da se ukrcamo…Mahala sam kroz prozor mom malom Cianu, a on je počeo plakat…nakon toga i ja san izgledala ko da tri dana rižem kapulu…uscmizdrila san se ko kišna godina i pogledima pozdravljala zelena polja, ovčice, djeteline i vilenjake...…

Eto…još malo suvenira u duty free shopu, bailyes za ekipu doma i tako završava, naša 24/7 drunk avantura…Živjela nam Irska i svi njeni alkoholi… Ovo lito ekipa dolazi toćat noge u toplom plavom jadranu, a onda ćemo mi opet nazad , al ovaj put na neko duže vrime…yep.

Evo me poslije dugo vrimena…nakon propalog puta u Beč primirila sam se neko vrijeme, razlozi razni: 1. nema se para, 2. nema se para, 3. nema se para …ugl…

Hvala Bogu, pa na faksu postoje razne skupine nadobudnih mladih ljudi, željnih nekih novih iskustava i avantura, pa se ja nekim slučajem nađoh u jednoj takvoj grupi koja je svoje vrijeme posvetila rađanju nekih novih mladih glumačkih talenata (yeah right)… pripremali smo se nekoliko mjeseci (kako to uvijek i biva) i spremili jednu hvale vrijednu predstavu s ciljem „promovisanja“ španjolskog jezika u Lijepoj našoj, pa potegli i na ostatak Balkana, tako da nas je put doveo do lijepog, starog Sarajeva, žile kucavice susjedne nam BiH…

Uglavnom, krenuli smo u subotu popodne, ne baš previše oduševljeni (barem mi s prve godine), natovareni lektirama i „Nadom“ (čitaj:pilana) koju je do kraja tjedna trebalo prevesti na hrvatski… prva destinacija bila je Zagreb, iz samo Bogu znanih razloga, nakon čega smo presjeli na bus za Sarajevo ( bus = kanta, na prvoj stanici negdje u some wolfucking u Slavoniji trebalo je koristiti nešto kinetičke energije kako bi ga se pokrenulo…menos mal neki starci su ga gurali dok smo mi sidile u relativno toploj unutrašnjosti).

Put je prošao drmuckavo i treskavo, no sve se to da zaboravit…uspila sam uvatit našto sna, ali fala bogu, u nedilju, negdi oko 6 uri dok se budio dan, budila se i ja taman na vrime da ovim krmeljavim očima uvatim zelene brežuljke koji su obrubljivali cestu pretrpani kućama i kućicama različitih vrsta. Ne znam točan podatak o gustoći naseljenost, al od oka reklo bi se iljadu na metar kvadratni!

I dok sam se ja tako divila raznovrsnoj drvenoj i kamenoj arhitekturi, učinilo mi se da čujem konje u blizini. Osvrtala sam se naokolo ne bi li vidila gdjegod koju rasnu životinju, no nigdi ni k od konja…ispostavilo se da ono što je meni zvučalo ko rzanje dolazi zapravo od onog rasklimanog busa kojeg je šofer vozio ko prvi put u životu.

Ulaz u Sarajevo – ništa vrijedno spomena, nekoliko obiteljskih hotela uz cestu, pogon Dijamanta (tipa naša Jamnica) i nekoliko vulkanizerskih radnji. Što smo dublje ulazili u grad to je više izgledao poput naše Relje u stanju prije restauracije samo s hrpom ćevabdžinica, buregdžinica, kebapdžinica i ostalih džinica.
Napokon smo se dovukli i do kolodvora. Tamo smo uvatile taman 3 taksija, koji mi isprve i nisu djelovali obećavajuće, s obzirom na namrgođene vozače koji su stajali isprid njih. Ubrzo sam došla do još jedne spoznaje – svi vozači u Sarajevu voze ko manijaci, a crveno svijetlo ne znači uvik stop.

Žudeći za malo sna i tuširanjem došli smo u studentski dom Bjelave, koji nam je trebao bit dom iduća 3 dana. No jedino što nas je dočekalo bila su zatvorena vrata, nesposoban portir i maloljetan mačak koji je izgledao kao gremlin…vragolasto i sablasno..
Ne znam koliko smo čekali dok se nije javio netko ko zna za naš dolazak, pa smo skupili kufere i ostavili ih na porti.



No dobro, iako je prvi dan bio ukratko koma, a naši su živci divljali zbog stanjivanja novčanika i manjka sna, malo po malo počele smo se upoznavati prvo sa kafanama na Baščaršiji, pa pekarama, pa štandovima…ništa me se još nije dojmilo, sve je to izgledalo ko jedno malo zaostalo selašce a ja sam već žalila za parama koje je odnija vitar..
Oko 9 ipo uri otišle smo na misu u crkvu Svetog Ante di se nalazi i franjevački samostan, a sve to odma nasuprot stare Sarajevske pivovare. Raspoloženje mi je malo popravio napokon jedan čisti zahod, koji ma zamislite nije bio čučavac… I dok je jedna grupica naših španjolaca raspravljala sa katoličkim svećenikom o netrpeljivostima između četiriju sarajevskih kultura ja sam brčkala ručice, ramena i vratić u lavandinu dok nisam spazila pogled neke babe koja me čudno promatrala.



Vratile smo se u dom i pošli put drugog kata u naše sobice. Stigavši gori, dočekao nas je hladan tuš i to doslovno, jer se ispostavilo da nema tople vode osim od 2 do 4. Ja sam ludila, Iva je šizila, Matea pizdila, a Ivona bisnila…i sve to za 24 fuckin marke…
Da bude bolje, naš smještaj se nalazio na brdu kilometar iznad Baš – čaršije, na uzbrdici pod kutem cirka 70 stupnjeva i mi smo se, rete, svaki dan morale penjat tamo gori, doli… Naravno, nije vrag da mira, pa smo koji dan poslije otišle do jednog 3 star pansiona na samoj Baš – čaršiji, di smo otkrile da nam je smještaj bolji i jeftiniji, te se nalazi u samom centru…hm, svaki komentar bijaše suvišan.

Ne znam u koju uru, kad sam se malo odmorila i zapalila duvan na balkonu uz zvukove gitare nekog mladog sarajlije, bilo je vrime za poći u razgledavanje…
Našli smo se kod naše Katedrale Presvetog srca Isusova i nastavile prema vidikovcu s kojeg se pružao divan pogled na Sarajevo. Neki čudom naletili smo tamo na 5 španjolaca od kojih je jedan neuspješno pokušao zbariti profesoricu...
Poslije smo se spustili kraj muslimanskog groblja do Baš – čaršije i pošli u Želje na ručak. Mala porcija ćevapa s kajmakom = 3 marke – toplo preporučam. Nakon obilnog obroka krenuli smo u šetnju obalom Miljacke prošetavajući se onim silnim mostićima. Malo po malo došle smo do parka Atmejdan i muzičkog paviljona, koji je mene i Mateu toliko fascinirao da smo već ubrojile to mjesto u planove za naše zaruke s rasnim sarajevskim muslimanima, jednog dana…je li…



Noć je polako padala, a mi umorne od svega uspinjale smo se polagano sarajevskim kosinama prema domu, praćene žalobnim zvucima eho ezana koji su iz džamije pozivali na molitvu.

Sutrašnji dan bio je rezerviran za razgledavanje Svrzine kuće, a kasnije stare Sinagoge gdje nas je vodič proveo kroz život jevreja koji su naseljavali to područje.
Nakon bauljanja po dućanima i bespotrebnog trošenja para i vrimena, došlo je vrime da se posvetimo onome zbog čega smo stigli – predstavi.
U sedam je bilo dogovoreno da je izvedemo, malo smo kasnili kao i sve zvijezde, a odaziv od čak 23 ljudi zajedno s našim profesoricama je bio izvanredan…sve u svemu dobili smo same pohvale i komentare tipa: kako smo dražesne i šarmantne…jedna starija gospođa nam je čak uletila u zahod da nam to kaže. Uglavnom, s jednim teretom manje nastavile smo odiseju po Sarajevu koji nam se sve više sviđao.

Tu večer smo odlučile provesti vani, u modernom dijelu Sarajeva. Poklopilo se da je baš taj dan bio Titov rođendan, pa smo otišle u Titov bar popit piće. Tamo atmosfera vesela, usijana, tisuću mladih naokolo, živa muzika, gušt. Svidio nam se noćni život u sarajlija, djeluje dosta opuštenije od ovog našeg…

Do Titovog bara nas je vozio Kenan, od milja Kale, zanimljiv momak koji je nekim slučajem postao naš privatni taksista, pa smo ga zvale da nas kasnije odbaci do Sloge, diska za koji smo čule da se tu večer pušta latino muzika… bile smo malo skeptične došavši isprid Sloge. Infrastruktura ničim nije odavala da se tamo nalazi disko….stara, obična zgrada, nikakva svitla, nikakav znak…samo neka tabla na kojoj je pisalo nešto sasvim livo. Kale nam je tad reka da se popnemo na 2 kat, kad tamo !surprise!
Predivan klub, sav u crvenom, veličine 5 naših Foruma ili Medussa…vau, baš imam s čim uspoređivat…ugl…mi, je li, unutra, svi plešu u ritmu salse, a mi blenule. Gledam ja jesmo li uletili u High school musical ili što, nije valjda da svi sarajlije znaju plesat, a onda smo skontale da su to neki profi plesači došli da malo zahuktaju atmosferu. Uzeli bi nekog od običnih laika i učili ih plesat, pa kad bi se ovaj uhoda, onda drugog, pa trećeg itd…Šteta što je kapacitet patio zbog titovog rođendana, no svejedno, unatoč višku slobodnih mista nama nije bilo loše… osim možda Matei koja se cilu večer nije mogla riješit jednog rasnog muslimana…

I tako nakon jedne ludo provedene večeri, Kale nas je pokupio pa smo umisto u dom sili svi skupa na kavu, a ja sam se počastila i jednim pravim bosanskim burekom, dok je Matein završio na podu…

Jutro, buđenje, pa posjet Begovoj džamiji. Morale smo se malo zakamuflirati jer se bez marama i u cipelama ne smije ući unutra, tako da smo izuvene i dobro omotanih glava slušale mladog muslimanskog Sarajliju kako izlaže ukratko povijest džamije i objašnjava sve one ukrase, pisma i ostale karafeke u njenoj unutrašnjosti. Zirkajući tako naokolo, Ivona je uspila među mnogobrojnim tepisima na podu, nać isti kao što ga ima doma.


Naša profesorica očito gladna kulturnih sadržaja trčkarala je od jedne crkve do druge, sljedeća na piku bila je pravoslavna, ( sasvim logično), ali nas je želudac vodio u drugom smjeru, tako da smo Matea i ja sile na hamburger i kebap, jako dobar mora se priznat, ali kasnije u busu se ispostavilo da to i nije bio baš dobar izbor.

Ivona i Iva su nas napustile nakon kraćeg razgledavanja i pošle u sobu čitati lektire, cure s druge godine isprobavale su negdje ružine sokove, a Matea i ja smo otišli na jedno mjesto koje smo snimile još prvog dana i samo čekale povoljan trenutak.
Bio je to jedan bar na rubu Baš-čaršiije, zavučen u kamenu uličicu, ime ću napisat kad se sjetim… uglavnom njegova posebnost je u tome što je interijer potpuno uređen u turskom stilu, sa niskim stolovima, tepisima, zavjesama i garniturom za sjedenje koja je prianjala uza zid. Glavni specijaliteti: turski čajevi i šiša.

Šiša je, inače, aromatičan duhan napravljen od sušenog lišća različitih voćki, puno lakši i zdraviji od običnog duhana, puši se u nargili, a može imati učinak kanabisa, ovisno o tome koliko ga se konzumira…barem su nam tako objasnili konobari.
I tako smo se, čuvši za ovo mjesto (od profesorice, da napomenem) , Matea i ja prepustile čarima uživanja u šiši i čarobnom čaju dok si nam društvo pravili konobari s kojima smo raspravljali o različitim temama..veoma zanimljivi dečki, mora se priznati, nakon tri sata razglabanja o društvenim i političkim temama, kao i o samim glupostima, odlučili su nam ne naplatiti ama baš ništa od naručenog…hehe, kad bi ovi naši naučili nešto od tih sarajlija..

I nakon svega, s obzirom da je to bio zadnji dan našeg posjeta Sarajevu, odgegale smo se do našeg žalibože sobička i potrpale u kofere jeftino kupljene duvane i suvenire, pa zvale Kalu da nas vozi put autobusnog kolodvora…

Sadašnji bus bio je u nešto boljem stanju, ali šofer tako dobrog raspoloženja da sam mislila da će izvaditi kalašnjikov i nonšalantno zapucat po nama. Kreten glupi, ako se mogu slobodno izrazit…
All in all, nakon još jedne noći provedene u busu vratili smo se u Lijepu našu, umorne, iscrpljene, nenaspavane itd…Ipak, ja ne žalim, Sarajevo, grad ćevapa, šiše i čučavaca, je uspio ostavit dojam, i to za svaku pohvalu….

E pa da objasnim što se krije pod ovim naslovom…
Don Z( čovijek velikog strpljenja i viška slobodnog vremena) organizirao je viaje do Belgije, di bi ka tribali u miru i molitvi proslavit Novu (o tom, po tom) s još 50 tisuća mladih iz cile Europe. Skupilo se mladosti i pošli mi gori, i majci, bilo je veselo…




Kobasica, gulaš i slovenci

28.12.2008.

14:15:
Bus od cirka 50 nadobudnih intelektualaca krenuo je u nove pobjede uz Massimov glas koji je treštao s radija, dok je neki mladac dijelio nekakve letke istima ....

Naravno, ja i Nela (la mia amica) doguzale smo se do busa među zadnjima pa smo bile prisiljene birat između nekih bjednijih mista u busu (čitaj, onih naprid), no dobro našlo se neko, tamo po sredini.

I dok smo se tako trnkeljali u busu, kao prave intelektualke, svaka je izvadila svoju knjigu i počele se zatupljivat nevažnim informacijama.

16:00
Prva piš pauza, Nela jedva dočekala…Ivana (druga amica) naručila gulaš sa kobasicama, a bus već lagano poša. Nije ga stigla pojist, što smo osjetili nažalost kroz ostatak puta.

19:00
Slovenska granica: Jonez i Mojca nas potirali van na -10 , dok je Špela njuškala po našim putovnicama.
Rezultat: promrzlost i još veći jaz prema dragim nam susjedima (gamad). Neli se pripišalo.

19:52
Još uvik na granici (ma zamisli)



Sv. Franjo i „posvajanje“

29.12.2008.

00:30
Piš pauza u Austriji. 50 centi za zahod! Nečuveno! Al za to su oni valjda u Europi za razliku od nas, znaju iskoristit sve resurse (pa čak i rupe).
Ne sićam se zapravo što poslije desilo, valjda smo uletile na pumpu i nakupovale se rittersport čokoladica…to mi je inače običaj, ne znam zašto.
E da, Ivana napunila baterije, dobro je…
Vratila se ja u bus, stavila naušnjake i uz zvukove Coldplaya počela lagano tonut u san…

06:00
BUĐENJE! U p…. m…… kome pade na pamet budit nas u ovu uru. Pauza po ure negdi u Njemačkoj, sve potiralo iz busa, da se ne bi ko naspava slučajno!! Ljuta!

08:30
Prodajem zjake naokolo, ne mogu spavat, ne mogu čitat..
Prolazimo kroz Aachen, okolo sve bijelo, grad i selo, i drvene kućice uz cestu.

11:00
Stigli u Bruxelles, na Expo, sajam (ne ko benkovački, nego onaj zagrebački)
Neka tetka tupila je uru vrimena o smještaju, ovome i onome i jednom rečenicom satrala naše snove o smještaju u centru Bruxellesa. Frendice i mene (i još njih nekoliko) zapao je Louvene la Neuve, gradić udaljen 20 min vlakom od Bruxellesa.
Naravno, moje nezadovoljno gunđanje nije promijenilo situaciju tako da smo krenule lagano u potragu za našim kuferima (koje smo ostavili na nekom igralištu). Na igralištu smo primijetili da se više-manje sve pročistilo i da su svi već lagano krenuli na svoja odredišta, no mi smo morale pričekat da se skupi naša grupa (grupa za Louvene), što je malo potrajalo, jer je naš kvazi-vodič zapeo s nekom ženskom. U međuvremenu smo upoznali tri momka koji su također smješteni u Louveneu i rodilo se prijateljstvo na prvi pogled. Od tog časa smo se nas šestero rijetko kad odvajali.

Tramvajem do Montgomeryja, metroom do Schumana, pa vlakom do Louvenea…i sve to popraćeno gužvanjem i guženjem po svim tim prijevoznim sredstvima…




15:00
Louvene la Neuve napokon, boli već svaka kost u tilu…
Dobili smo zadatak da odemo do župe Saint Francois odakle bi se trebali raštrkat po kućama (nečijim)…

U Saint Francoisa nas najeli i napojili…fala Bogu i kolačima, dobri su bili…dečki su se nešto tužili na juhu od mrkve, al meni i Ivani ništa u nije smetalo.

Nakon ručka produžili smo gore stepenicama u crkvu di je uslijedilo „posvajanje“. Nas tri smo rekle da se ne želimo odvajati, pa su to i ispoštovali. Dopala nas je izvrsna obitelj i još bolji stan…
Dok su neki spavali na podu u vrićama za spavanje (tako su nam rekli kasnije) mi smo imali svoju vlastitu sobu, krevete, wc i kupatilo da ne spominjem frižider 24h na raspolaganju po kojem smo navečer operirale u potrazi za čokoladom…

No dobro, za početak smo se otuširale na brzinu i crta na vlak.


16:47
Zasile u vlak. Neprestano smo se smijale ovim terminima, da vlak u 16 i 47, pa u 10 i 42..ha ha, ka nije moga bit u 45 ili 50, to bi se ovde kod nas sve zaokružilo, no dobro, navikle se.
Iskrcale se na Gare Central (nama najdražoj stanici – to smo otkrile kasnije) i otišle pojist nešto (piletinu sa šugom od gljiva, pomfrit i povrće), pa bauljale po Bruxellskim uličicama i dućanima što nas je dovelo do Chocopolisa.
Posljedica: Ivana potrošila 40 eura samo na čoklade!



21:00
Išle doma spavat! Satralo nas…

23:00
Ivani mučno od čokolade…


Mi i japančići

30.12.2008.

07:00
Buđenje. Marenda (i to kakva) – jaja na oko, pršut, šunka, neka salama, tri vrste sira, nuttela, neki namaz od keksa, džem, peciva, cornflakes, mliko, sok, čaj, kava…..aaaaaaaaaaaaaaaaaa
A Ivani još uvik mučno…

07:45
Misa u Saint Francoisa: 30 min…trebali bismo mi i naučit nešto od te Europe.

Kasnije smo malo đirali po Louveneu, pa u vlak via a Bruxelles.

14:45
Gare Central, našli se s dečkima i da ne bude ovo putovanje samo isprazno bančenje po pivnicama i slastičarnama, odlučili mi posjetit štogod znamenito, pa se zaputili u Catedral San Miguel y Santa Gudula (na prvom u stoji akcent, ako koga zanima).
Predivna jedna građevina moramo priznat…gotika, neogotika, ne znam, neću pogađat..


Nakon što smo ispucali memoriju fotoaparata, izašli smo van, kad eto majci, tamo isprid uz cestu parkiran City tour bus (onaj što u filmovima voza japančiće).

Dečki se nisu mogli pomirit s cijenom od 10 eura po osobi pa su odlučili napravit đir sami, no mi nismo mogle odoljeti zovu tople unutrašnjosti busa naspram vanjskih – 6. i tako smo se rastali uz dogovor da se nađemo na istom mistu za uru ipo vrimena, koliko je trajala tura.

17:00
U busu pogodi što: Japančići! Okupirali su cijeli gornji kat, tako da nam nije preostalo drugo nego da se utrpamo tamo negdi na zadnja sidala nasuprot nekih namrgođenih tinejđerica. Pravile smo se da ih ne vidimo i lipo, onako turistički stavile slušalice na uši i zapiljile se kroz prozor. Mogle smo birati 8 različitih jezika na kojim ćemo slušat kako neki tetak priča o povijesti Belgije, Bruxellesa i općenito o građevinama kraj kojih smo prolazili. Vrtila sam malo španjolski, malo talijanski, malo engleski, no čim sam čula: -La reina Isabela- zabolia me mali mozak i već mi se izvrtilo jedno pedeset kraljeva i kraljica po glavi…(inače da objasnim: o toj tetki učim na faksu i njeno se ime spomene svake sride od podne do dva jedno 15 puta).


wafli na svakih 20 m

Uru ipo vrimena poslije, kad smo obišli Notre Dame, Palaču pravde, Malog pišonju, flamanske kućice, neki perivoj, neki park, još jednu palaču, itd. vratile smo se nazad k naše gore listovima i s njima pjehe nazad u Bruxellske uličice.
Rezultat: kupila maramu palestinku za samo tri eura i dovoljno razglednica da ih mogu koristit ko igraće karte..


Manneken pis

20:00
Vratili se u Louvene, uletili gladni u Quicka (alla McDonalds) i navalili na Big Mac i cole…o kalorijama ćemo kad se vratimo doma…Neli se pripišalo.

22:00
Doša Mr. Phelippe po nas (u daljnjem tekstu čača)…
Doma se oprale, ostatak obitelji oša leć, a ja i Ivana u frižider, pa udri po čokoladi…Nela se pojavila nakon pola sata kao glas razuma, al je nismo slušale pa je odustala. Oko ponoć smo upalile film 27 haljina, al nas nije puno zainteresira pa smo se udubile u razgovor o muško-ženskim odnosima do tri ujutro…

Kako je baba ukrala ručak + Nova Godina

31.12.2008.
07:00
Misa…opet…zbrisale smo ranije da napravimo đir po robnoj kući, no ispostavilo se da belgijci vole spavat malo duže, pa dućane otvaraju tek u 10:00.

Našle otvoren supermarket, ja kupila jogurt i sila isprid dok su one birale domaće belgijske paštete…

U deset uletile ko furije u Zaru, nakon 5 min više mi nije bilo zanimljivo pa sam produžila do H&M-a, i ostalih trgovina, vratila se nazad, njih nema. Pogledam na sat, 10 i 39, za tri minute polazi vlak za Bruxelles, pomislim da nisu možda na stanici, pa požurim tamo – nema ih. Ja luda! Mislim se oću li se ukrcat u vlak, no ipak ostanem, i on mi ode prid nosom…vratim se isprid robne na trg kod male kućice među borovima u umjetnom snijegu i pošaljem im poruku čijeg bi se sadržaja posramila ijedna pristojna katolkinja, al neka – ja bijesna. Kad evo ti njih za 5 min, tegle Zara vrećice u svakoj ruci i cere se ko lude..
„Ajme, sorry, mi zapele u svlačionici…“

Da ne spominjem da smo drugi vlak morale čekat uru vrimena.

12:30
Stigle u grad, prva stanica: zahod – Neli priša opet.
Poslije toga produžili do nekog snack bara pojist štogod. Uzele svaka one brze juhe u čaši, ja i nela po sendvič od tunjevine i ivana pizzu, i sidnemo mi za zelene stoliće, kad vidim ja neku ženu za stolom kraj našeg, starija malo, nije bijelkinja, ali ni tipična crnkinja, jer nije imala njihova etnička obilježja (usne, nos, kosa i to ), ali bila je tamne puti i to neke isflekane, ko da si ofarba bijelkinju…neki mix. Uglavnom ta kvazi-crnkinja uvati nešto pričat sama sa sobom i ustane. Ove dvi rete su joj sidile okrenute leđima pa nisu skužile ništa…
Mene je to neko vrime zabavljalo pa sam pijuckala juhu i gledala babu. Ona podigla ruke u zrak, dlanove okrenula od sebe, zatvorila oči i počela nešto molit. Meni nije jasno, al mislim, ma ko je j… nije moja stvar.

Kad vidi đavla, baba potegne u torbu koja joj je bila na stolu i izvuče nož od nekih deset centi (centimetara), podigne ga u zrak i nastavlja nešto pričat zatvorenih očiju.
Vidim ja odnija vrag šalu, pa sasvim ležerno, kažem curama (koje su zarile nos u sendviče i nisu skontale ništa) da se ne okreću nego samo uzmu stvari i izađu što je prirodnije moguće. Naravno gledale su me ko neprijatelja No 1 pošto sam ih prekinula u jelu, pa sam shvatila da moj zahtjev traži i objašnjenje. Ponovila sam im da se ne okreću i ne paničare (čisto zato što ih poznajem), i da izađu polako jer neka baba iza drži nož u ruci i ne djeluje normalno, na što su one naravno morale obe napravit okret od 180 stupnjeva i zapiljit se u babu.

Ivana je easy pokupila stvari (čitaj: juhu i sendvič – pravilo No 1: hrana se ne napušta ni u kriznim situacijama), obukla se i krenula prema izlazu, ja za njom, a Nela se tresla ko guzica crnkinje u spotu 50 centa…jedva je uspila navuć bundu na se, i poprimila neku prozirnu boju, kasnije se derala na nas da ne shvaćamo ozbiljnost situacije i da sve shvaćamo previše flegmatično. Rekosmo: Hvala.

Tko zna, možda je baba samo tila narizat kruva po nekom svom običaju, a možda joj je palo na pamet ponovit slučaj one japanske babe u metrou prije par miseci kad je nabadala nedužne japančiće…we'll never find it out…

13:20
Našle se s dečkima i ispričale im ovu „veselu“ anegdotu, pa nastavili dalje, sada put sjevernog Bruxellesa, čisto da se maknemo malo od samog centra.
Prohujali kroz još nekoliko crkava, spomenika, izloga, trgovina…pa produžili u Palaču Pravde, a unutra: preediiivnooo! Ostali bez daha, slikali se na svakom koraku, kraj kipova, kraj stupova, balkona…izguštirali se i van..

20:00
Našli najbliži ulaz u metro i doma u Louvene. Kad tamo Louvene prazan, nigdi žive duše, kafići zatvoreni, dućani isto. Pitamo klince neke oće li bit što organizirano na trgu za doček, a oni kažu da neće i ubiju nas u pojam…di ćemo mislimo se. Ma rekosmo svejedno, jer smo taman našli otvoren dućan i kupili u njemu red bulla, votke, bacardija, juicea itd…uz to nam ne može bit loše.

Nas tri smo onda otišle kući jer je ćaća doša po nas, a dečki su ostali tražiti neki kafić, da nam se guzica ne smrzne vani večeras.

21:00
Mi doma, kad ono: iznenađenje. I to u obliku super seksi belgijca, koji je inače nećak naših matere i čače. Onako tipični intelektualac sa šalom oko vrata, plavim okicama i rupicama na obrazima…naglasak da ne spominjemo. Tamo je bila i njegova majka koja je radila u Rimu 20 godina pa smo je cure i ja pokušavale šarmirati našim poznavanjem talijanskog jezika…nisam sigurna koliko smo je se dojmile s obzirom da smo u istoj prostoriji bile punih 5 minuta, no ono što je bitno: sin je ostao s nama.

Christoph (ime nećemo komentirat, a bome nit izgovorit – zvat ćemo ga Mr. Handsome), 24 god, upravo završava studij paleontologije, arheologije i sličnih logija…para ko pljeve, tata mu pilot, obišao već pola svita, a sad nakon faksa namjerava posjetit još one zemlje koje do sada nije (naravno, ponudile smo se sve tri da budemo domaćice poželi li jednom doć u Hrvatsku)…
I dok je on tako ćaskao s nama i vadio nam sladoled u čašice mi smo se proporcionalno sa sladoledom topile dok nam nije palo na pamet da imamo još samo uru vrimena da se sve tri otuširamo, i spremimo za novogodišnju noć.

Ja sam krenula prva, nekako me od sveg tog savršenstva zabolila glava, a i sitila sam se jednog potpuno nesavršenog bića koje je ostalo u Hrvatskoj, a koje ne bi minjala ni za 10 Christopha…

I tako se ja prva otuširala i navukla najbolje krzno…zapravo najčistije što sam imala u kuferu (čitaj:jedna nenošena siva majica i crne traperice nošene samo dvaput + palestinka).

Čača nas je odbacija do St. Francoisa di je misa bila do ponoći, ja sam iz dosade cilo vrime zajebavala nekog malog kinezića isprid mene, dok je Ivana cilu misu propričala s Mr. Handsome-om (ha, ha koja glupa deklinacija).



U ponoć smo izjurile ko kokoš iz vrućeg lonca i otrčale pod krinkom noći daleko od misne parade (dobro, ne baš daleko – ulicu dalje) do Beckettsa, Irish bara u kojem su nas tribali čekati dečki. Mi unutra, njih nema, pošaljemo im poruku i stopimo s atmosferom koja se u međuvremenu odvijala na trgu. Neki hipiji su donili bubnjeve i zabubnjali neki super ritam, dok je nekih 2000 ljudi skakalo i plesalo okolo, uz naravno, neizbježan novogodišnji vatromet.

Napokon su stigla i ona naša tri mušketira, zadržali smo se malo na trgu pijuckali što smo imali i krenuli ponovo u Beckettsa, no sad je King Kong na vratima pogledao naše starkice, patikice, maramice i provalio da se moramo pridržavat dress coda (čitaj: štikle i dopičnjak – kakav smo vidile u teta koje su ulazile).

Thank God da su dečki imali plan B pa su pretraživali barove dok smo mi pivale aleluja. Našli su još jedan bar, onako više kvartovski, za domaću raju koji je radio do 8 ujutro. Tu smo zasili uzeli pivu, doša vlasnik, došli svi, izgrlili nas, izljubili, čestitali sve po spisku…neka vesela skupina. Još nam se oko nogu mota neki pre ludi štenac…uglavnom, meni je bilo dobro, dečkima isto, a Ivanu potrefili oni dani u tjednu pa je bolija drob…
Uglavnom, zvali mi čaču oko 2 ipo ure i via u krevet.

p.s. Ko je ono reka da se u EU ne može pušit u kafićima?



Teroristički napad u zahodu

1.1.2009.

09:00
Malo kasnije se digli…boli glava, boli drob – kako koga, svakog nešto. Sišle na ručak, a kad ono: hladno predjelo-pašteta od kozica i riblje ikre + toplo predjelo-juha od povrća i škampi + glavno jelo-puretina sa umakom od gljiva, posuta orasima i s prilogom od zapečenih krumpira i sira + desert – sladoled.
Zaključak: u belgiji se dobro jede

p.s. da ne zaboravim, prije nego smo krenule van iz kuće, Nela je pitala mater oće li Mr. Handsome opet doć. Na što sam ja spustila pogled u pod i smijala se našoj balkanskoj izravnosti, a ostatak puta sam ju podsjećala na to da ima dečka…

10:00
Opet misa, a što drugo…bio je to danak koji sam morala platit, s obzirom na to da se zadnjih pola godine nisam ni u mislima približila crkvi.

Nakon mise, vlakom do Schumana, pa metroom do Heysela na Expo. U brošuri, koju nisam pogledala za vrijeme cijelog boravka tamo, otkrili smo da će se na Expou održati nekakav susret hrvata, bosanaca i hercegovaca, uglavnom, naše balkanske raje, pa smo odlučili bar tome prisustvovat. Mi došli tamo, malo slikivali Atomium, Nela opet išla pišat…Ivana s njom..vratili se, kad ono krcato, ljudi ko pljeve. Mi što ćemo, ajmo ća…kad naletimo na Ivaninog prijatelja iz Dubrovnika.

Napravili đir, našli neke stolice i sili nas četvero pričat. Ispostavilo se da je to skroz simpatičan momak, pa nam je eto bilo zabavno. Po ure poslije Neli se opet pripišalo, pa smo otišli s njom do zahoda. U zahodu je smrdilo ko u štali, tako da se nisam tila uvlačit unutra, čekala sam isprid dok su one ispuštale višak tekućine.
Ivana mi se brzo pridružila i čekamo mi tako Neli, kad dotrči ona sva prozirna i uspuhana.
- Jeste li vidile ovo? –
- Što? –
- Svitlo se ugasilo u zahodu! –
- I? –
- Mislila sam da je teroristički napad! Skroz sam se pripala, skoro pa sam spuštenih gaća istrčala iz kabine! –

Pa što reći na ovo…


14:00
Meeting s dečkima na Expou, đir vamo - tamo, pa u pet uri večera. Tamo nam se prišteka neki frik s kapom I love Jesus i uvatija pripovijedat nešto na engleskom…jeah right, nisam bila dovoljno skoncentrirana sa raviolima u limenci i sendvičem u ruci…mislim da je brzo otiša prosvijetlit neke za koje još nije kasno.

Nakon večere, isvinjavanja i podrigivanja primijetili smo kako u Belgiji nema onog zakona o bocama i kako boca ima na svakom koraku. Samo na Expou je bilo 50 000 ljudi i svaki bi dobija po 2 boce vode za večeru, to je 100 000 boca x 50 lipa = 50 000 kn… he he, ma vjerojatno bi nam ih slovenci pokupili na granici…

Ništa, propala ideja o biznisu i mi krenuli nazad u Louvene, nekako smo imali feeling da smo sve u Bruxellesu već vidili.

19:00
U Louveneu su cure uletile u neki Internet nešto, di su se naravno mogle poslužit internetom uz određenu naknadu pa su se od tamo izjavljale, dečkima, materama, čačama itd.

Luka i Ante (2/3 dečki) su otišli po ostatke one votke, a ja i Ivan (1/3 dečki) smo produžili zauzet misto u Beckettsa. Na kraju smo se svi skupili tamo, pričali gluposti, ismijali se, navečer doša čača po nas i odveza nas doma, a dečki produžili u svoju sobicu ( e to sam zaboravila spomenuti) u sjemeništu…hahaha..a dok smo mi uživale čokoladama, sirevima i jelima svih vrsta, oni su podgrijavali lasagne u mikrovalnoj…haha…no bad feelings, volimo mi vas.


Ajmo kući pjevajući

2.1.2009.

07:00
Skupile smo kufere i ostavile ih u hodniku, došao je nažalost i taj dan…doručkovale smo s familijom, a onda smo svi skupa krenuli na misu. Pozdravile smo se tamo s njima, zahvalile na svemu i pozvale ih kod nas, i izjurile van, naravno, prije toga su njih dvi morale otić na zahod.
Našle smo se s dečkima i napravili turneju po Louveneu, još se malo slikali, pa sili na vlak (neke drage bakice su nam pomogle vuć prtljagu - valjda nisu što ukrale), pa na metro di su se neka dva homića gledala sa zavidnom nježnošću (šteta, ovaj jedan je bija skroz dobar), i onda do Expoa di su nas čekali autobusi. U 14:00 smo tribali krenuti, no krenuli smo u dva i kvarat…pogodite zašto: zato što su Nela i Ivana zapele u nekom wc-u a nas četvoro smo svakih 2 min vikali vozaču da pričeka, da nisu sve ovce na broju.

A onda je počelo ponovno trankaljanje po busu, samo smo fala Bogu sad bili na onom zadnjem sidalu i ka imali smo nešto više mista…uglavnom bilo je trenutaka kad smo se svih 6 nagurali tamo i valjali gluposti ne obazirući se na prosvjedovanje neke bodulice na sidalu isprid nas.

Na prvoj piš pauzi u Njemačkoj Ante i ja smo uzeli jedne od najboljih paštašuta na svitu – to sam morala spomenut jer hranu teško zaboravljam…
I vožnja ko vožnja, malo slušali mp3,4, malo se gurali, malo spavali, malo slinili…kad je zaladilo zamotali se u deku i tako lipo do Zadra…

Iduće godine se ide u Poljsku, ali o tome ćemo još razmisliti..Dosta nam je bilo Poljaka i njihovih gitarica po Belgiji. Ali možda se zaletimo do Pariza ovo lito…
Sve u svemu, bit ćete obaviješteni..

p.s. slike će doć kad mi kompjuter prestane bit redardiran